Dobre stvari koje mi je donela moja insulinska rezistencija

Imam nepunih 30 godina i pre oko 8 meseci sam saznala da imam visoku insulinsku rezistenciju. Po tom saznanju otišla sam kod endokrinologa i dobila terapiju i savete u vezi sa tim šta bi trebalo da izbegavam u ishrani. U suštini, šećer i med su mi strogo zabranjeni (ne računajući šećer iz voća), pa su oni prvi nestali iz mog jelovnika.

Kako ni pri kontrolama insulin nije bio u granicama normale (iako daleko niži nego pri prvom, dijagnostičkom merenju), uprkos visokim dozama lekova, ubrzo su mi zabranjene i još neke stvari, poput belog brašna i, generalno, industrijski prerađene hrane.

To ne znači da s vremena na vreme ne pojedem pizzu ili burek, ali je to sada nešto što se radi s mene pa na uštap. Međutim, saveta da ne jedem šećer se u 99% slučajeva pridržavam. To je zato što, nakon što dva meseca ne pojedete ništa sa rafinisanim šećerom, vaše telo se od njega odvikne i sledeći put kad ga uzmete osećate se otrovano, a o tome kako vas sopstveni stomak nagradi za takav izlet ne bih pisala javno. 🙂

Kada pregrmite prve mesece privikavanja na činjenicu da ćete ići na rođendane na kojima skoro ništa nećete smeti da jedete (kad smo kod toga, ni pijete), te da ćete ljudima koji vam u kancelariji nude slatkiše morati da kažete ljubazno ali odlučno: „Ne”, na dobrom ste putu da prihvatite svoje stanje.

Na tom putu prihvatanja, nedavno sam shvatila da sam možda otišla malo dalje od samog prihvatanja.

Elem, nakon što mi je moja doktorka (endokrinolog) na poslednjoj kontroli rekla da je sva prilika da će mi uvek trebati lekovi za regulaciju insulina, osećala sam se kao da bi trebalo da se zbog toga zabrinem. Jer, imam 30 godina, nemam dece, a po svemu sudeći ću do kraja života piti metformin. Zar to nije razlog da se ubedačite? Kod mene, ipak, nije bio.

Osvrnula sam se na svoj život u proteklih 8 meseci i shvatila jednu stvar: ne samo da ne patim zbog svoje IR, već mi ona i godi! Da, ona mi donosi dobre odlične stvari, koje ne bih bila u stanju samostalno da izguram ovako dugo. Naime, nikad nisam bila gojazna i nikada nisam previše morala da pazim šta jedem. Barem sam tako mislila dok me sopstveni pankreas nije iznenadio.

I pre nego što se osvrnem na dobre strane, važno je dati malo prostora i lošim, a one se odnose na dane kada ne stižem da vodim računa o tome kad jedem, pa me neretko hipoglikemija potpuno mentalno i fizički savlada. Isto tako, metformin je, u mom slučaju, smrt za apetit, što znači da mi se često ne jede baš ništa, a moram da jedem da ne bih ušla u vrzino kolo sa hipoglikemijom. Činjenica da spadam u rizičnu grupu da dobijem dijabetes tipa 2 takođe je jedna vrlo negativna strana IR.

No, nazad na temu: razmišljanjem o tome šta mi je donela moja insulinska rezistencija, došla sam do pet stvari koje se odnose na moje iskustvo (što znači da nisu univerzalno primenljivi), ali su nešto što je definitivno nastalo kao ishod ovog potencijalno ozbiljnog medicinskog stanja.

  1. Smršala sam 10 kg. Iako nisam sebe nikad smatrala debelom, a to nisam ni bila jer se sa visinom od 174 cm lepo možete provući sa kojim kilogramom više, u periodu od 7 meseci pijenja metformina postepeno sam smršala 10 kg. Ranije sam primećivala da mi je jako teško (gotovo nemoguće) da smršam, što sam pripisivala svojoj lenjosti i nedosledosti, a sada znam da je pravi uzrok bila rezistencija na insulin. Samo pijenjem lekova i nejedenjem šećera i onoga što zapravo i nije hrana smršala sam 10 kg i shvatila da je to onako kako treba da izgledam. Tek iz ove perspektive vidim da mi onih 10 kg i te kako jesu bili višak, ali zbog toga što me je genetika nagradila skladnom telesnom građom (što se ne odnosi i na pankreas, ali sada smo valjda kvit), to se nije ni primećivalo. Sada se razlika i te kako primećuje. Istina je da je sa tih 10 kg otišao i određen procenat mišićne mase, što svakako nije nešto što se pametnom ishranom i treniznima ne može regulisati.
  1. Promenila sam navike u ishrani. I ranije sam imala mnoštvo pokušaja da se konačno hranim po onome što zovem zdrava, uravnotežena ishrana, ali sam iz tog balansa lako ispadala. Dovoljno je bilo da neko u ponoć predloži da se jedu pljeskavice i eto mene kako razmišljam o prilozima. O slatkišima da ne pričamo – posebno u PMS-u ili tokom bilo kog stresnog perioda kada mi je bila potrebna hrana za utehu. Sada toga više nema; kada me uhvate pundravci za slatkim, pojedem voćku. I što je najbolje, to mi bude i više nego dovoljno.
  1. Moram da vodim računa šta i kada jedem. Kada imate insulinsku rezistenciju, veoma je važno paziti ne samo na to šta jedete, već i kada. Ako ispadnete iz koloseka, lako ćete se vratiti. Ne radi se ovde ni o kakvoj volji; radi se o činjenici da, ako ne jedem dobro i u pravo vreme, moram da popijem lek na prazan stomak. A to je inače lek koji MORA da se pije tokom ili posle obroka, kako ne bi napravio haos u stomaku. Jednom je dovoljno da doživite taj haos i da vam više ne padne na pamet da previše brljavite sa vremenom za obrok.
  1. Više vodim računa o svom zdravlju. Treninzi su za mene ranije bili nešto lepo i korisno, ali neobavezujuće. Sada, međutim, znam da igraju ogromnu ulogu u tome kako moje telo reguliše šećer i insulin. Zato sada bavljenje rekreacijom posmatram kao nešto što je više od preferencije; sad je životni stil, a ne nešto što radim kad i ako nađem vremena. Trenutno je to plivanje na zatvorenom bazenu, a čim granu prvi zraci sunca, vraćam se aktivnosti u kojoj sam neizmerno uživala (i koja mi je, jedno vreme, bila jedini ali ipak efikasan način za obuzdavanje insulina), a to je trčanje.
  1. Ne jedem šećer. Iako je ovo već spomenuto i može se lako svrstati u neku od prve tri stvari, ona je toliko važna da zaslužuje posebno mesto u ovom tekstu. Dok sam jela šećer, nikada sa njim u vezu nisam dovodila razdražljivost, nagle skokove i padove energije, glavobolje… Međutim, kad se „skinete” sa šećera, tek onda shvatite koliko je ne samo suvišan, već i štetan. Odvikla sam se od šećera do te mere da sada kada uzmem zalogaj nečeg slatkog (što je u toliko maloj meri da to ne bih ni nazvala brljanjem, ali ipak jeste), odmah mi se prispava, a ako baš nemam sreće, stomak brže bolje izbaci pojedeno jer se odvikao od ovog tako rasprostanjenog otrova.

Sve ovo što sam navela kao dobre strane insulinske rezistencije – važno je naglasiti – navodim iz sopstvene perspektive i ličnog iskustva. Da ne bude zabune: nikako ne propagiram da dovedete sebe u to stanje, kako biste konačno učinili nešto dobro za sebe i svoje zdravlje. Takođe, ako možda mislite da se to neće desiti baš vama, verujte mi, možda baš hoće. Znala sam šta je IR pre nego što sam je dobila, ali sam mislila da nema šanse da se desi baš meni. Međutim, desilo se, i sada nema nazad – šta je tu je. Iz te pozicije, ja biram da svoje stanje vidim kao svog saveznika, koji me podseća na to da moram voditi računa o stvarima koje su mi se ranije činile kao prilično fleksibilne, a zapravo su vrlo važne ne samo za svekupno zdravlje, već i za to kako se osećate i funkcionišete na svakodnevnom nivou.

Autor: I. B.

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *